TISNO I TIŠ NJANI KROZ STOLJEĆA (31)

Piše: Branko Pavlov

Trg oko mosta kao središte Londona ali bez rasvjete

Krajem 1905.imenovano je novo općinsko upraviteljstvo. Za načelnika je izabran Krste Obratov pok. Ante, a za prisjednike Lovro Mazzura, Frane Pasqualin, Roko Orada, Šime Žurić, Ljubo pl. Draganić i Frane Turčinov.

Dopisnik Hrvatske rieči iz Tisnoga u broju od 25. studenoga  na ovaj izbor gleda s optimizmom ali i očekuje od nove uprave  da pokaže veću djelotvornost u širenju hrvatske sviesti u narodu i u obrani hrvatskih interesa… .

Također, drži da bi najprije trebalo povesti računa o uređenju općinskih rasadnika amerikanske loze ali i o cestama u mjestu koje za kišljivih dana izgledaju gore nego one u najgorem selu kotara… .

Nekoliko mjeseci ranije, odnosno sredinom veljače 1905., čitamo u listu Il Dalmata o neurednosti tišnjanskih ulica.

… Glavna prolazi čitavim mjestom i održava se čistom. One unutarnje baš i ne. Na primjer mala ulica koja vodi od školskog trga do crkve (pretpostavka je da se škola tada nalazila na trgu ispred današnje općinske zgrade). Ona nije toliko gora od drugih, a još gora od bilo koje druge je ona koja od takozvane "šuplje vile" (cavo della villa) vodi do svetišta Caravaggio (Karavaj)…

Pisac ovo navodi na kraju teksta kratke reportaže iz koje se može donekle dočarati dio tišnjanskih (ne)prilika s početka 20. stoljeća.

Putnik kad prijeđe most Tisno stiže na mali trg simpatičnog trgovišta koje bi, kako je rekao Monzoni(?), trebalo postati gradić. Ovaj mali trg je velika poslovna četvrt u kojoj se odvija sav trgovačko-ekonomski promet, gdje u blagdanske dane dolaze stanovnici s brda i oni iz naših općinskih mjesta, gdje se odvija komercijalno trgovanje žitaricama, rukotvorinama, uljem… i svi se dobro razumiju i srodni su s Pierpontom Morganom, Rockefelerom, Vanderbiltom.

Ukratko, za nas je naša četvrt oko mosta kao nekome središte Londona.

Električne rasvjete nema, to je istina, ali naše ambicije nisu pretenciozne i mi smo zadovoljni petrolejskim osvjetljenjem. Međutim, evo problema, u trenutku najveće potrebe za malo svjetla u gustoj općinskoj tami, od 5 do 5 i pol ujutro, kad dolazi i odlazi s kronometarskom preciznošću naš "trans-binus-riano" (parobrod) za Šibenik, petrolejska svijetla više ne rade.

Zamislite one koji moraju putovati po najgušćem mraku i proći dobar dio ceste, što više, na nekim točkama vrlo usku ulicu kroz koju prolazi već u to vrijeme stado mazgi, magaraca, kola; svi, ljudi, životinje, vozila koja se kreću prema polju koje je udaljeno dva i više sati hoda. I potrebno je dobro naoštriti sluh i vid na vrijeme da izbjegnete tu masu, još mirnih, magaraca i mazgi koji mogu biti na vama ako ih akrobatskim čudom ne izbjegnete… .

Stoga pisac dalje u tekstu upozorava kako bi, radi sigurnosti prolaznika, trebalo u to vrijeme ostaviti bar dvije-tri lampe upaljene na najkritičnijim mjestima.

Osnivanje "Hrvatskog sokola"

Desetog dana prosinca 1905.godine u Tisnome je osnovano društvo "Hrvatski sokol" u čemu su najviše truda dali učitelj Niko Mazzura i Ivan Kaleb. Ovu vijest objavila je nekoliko dana kasnije Hrvatska rieč navodeći kako je tog dana Tisno doživjelo veliku svečanost. U prepunoj Sokolani održani su govori u kojima je isticana moralna i rodoljubna važnost društva, a nakon što je prostorije blagoslovio tišnjanski župnik don Ivan Mirić izabrana je uprava kojoj je na čelu  predsjednik Šimun Alborghetti. U tekstu se dalje navodi da je u društvo prenesena Pučka Hrvatska Knjižnica koja broji 863 djela u 987 svezaka.

Šimun Alborghetti je bio dugogodišnji općinski tajnik i kako piše Ante Colić u svojoj knjizi Iz prošlosti Tisnoga: …revan, valjan, inteligentan i oštrouman. Prema strankama je bio prijazan i susretljiv. Svako političko i društveno pitanje rješavao je zahvaljujući pozitivnim kriterijima...

Šimun je umro početkom 1909. godine, a njegov šurjak Špiro Cace će u javnoj zahvali, objavljenoj 30. siječnja u Hrvatskoj rieči, prigodom njegove smrti i sprovoda, napisati:

... imao sam prilike biti svjedokom velikom posvjedočenju ljubavi i štovanja što  je mili pokojnik uživao u cielome Tiesnome i kod svih onih obćinara. Izkazi te ljubavi i pieteta toliko su me ganuli, osobito oni sa strane pokojnikovih bližih znanaca i prijatelja, poimenice obitelji Mazzura, Montana, Obratov te sa strane članova obćinske uprave i obćinskog vieća, školskog vieća i učiteljskog zbora i raznih družtava… Svima tu ljubav Bog obilno naplatio.

Potrebno je kazati i to da je Šimun Alborghetti, kao i njegov otac Jakov. bio istaknuti narodnjak.

                                          Nastavlja se...